_Vesti

Objekat Vojne štamparije i Geografskog instituta JNA

Zgrada Geografskog instituta JNA i Vojne štamparije idejno je osmišljena tokom 1950. godine, dok je Macura bio zaposlen u Projektantskom zavodu NO Beograda. Na terenu su postojala dva već izgrađena suterena gigantske skeletne konstrukcije namenjena za štampariju „Rad”, čija je izgradnja obustavljena 1948 (ostaci ove konstrukcije predstavljaju deo severnog krila nove, Macurine građevine). Odlučivši se za potpuno novu kompoziciju i funkcionalnu organizaciju prostora, Macuri su kao smernica u projektantskom procesu poslužili internacionalni, zapadnoevropski uzori oličeni u tada neprikosnovenoj arhitektonskoj veličini – Le Korbizjeu. Novo rešenje, prilagođeno složenom programu i činjenicom smeštaja dve institucije u jednu zgradu, ostvareno je kroz kompoziciju usklađenu sa ljudskim razmerama i novim estetskim shvatanjima. Projektni zadatak je bio da se nad postojećim objektom dograde nove etaže, s tim da donje služe za štampariju, a gornje za Geografski institut, i da se pri tome omogući njihovo potpuno samostalno funkcionisanje.

Zgradu je projektovao arh. Milorad Macura (graditelj prethodne konstrukcije, na koju je Macura dogradio svoj objekat, najverovatnije je arh. Pavle Krat).

Zgrada je građena u periodu od 1950-1954. Potpuno je završena i useljena 1956. godine.

Generalštab – Kompleks zgrada Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO)

Dobrovićeva arhitektura Generalštaba i Ministarstva odbrane zauzima posebno mesto u srpskoj i jugoslovenskoj arhitekturi. Fizičkom veličinom i urbanističkom dispozicijom, zajedno sa posebnom namenom objekata o kojima je reč, nameće se kao rakršće u svetu arhitektonskih ideja. Kompleks će ostati zabeležen kao jedan od najsnažnijih vizuelnih motiva u kolektivnoj memoriji grada.

Kompleks karakterišu dva dominantna, stepenasto završena trakta, koja se kaskadno spuštaju ka Nemanjinoj ulici, kreirajući na taj način urbani simbol gradske kapije. Traktovi su postavljeni paralelno Ulici kneza Miloša i povučeni su sa regulacione linije, tako da im se prilazi kroz dva dominantna portika. Osim ekspresivnih kaskadnih formi, fasade odlikuje primena kontrastnih materijala: robustnog, bunjastog kamena iz Kosjerića, mrkocrvene boje, na koji su nalegle bele, uglačane mermerne ploče sa ostrva Brača.  Ubedljiv vizuelni motiv predstavljaju prozorske trake na fasadama, oblikovane u duhu poznog modernizma: motiv kule, postavljene kao vizuelni akcenat na završetku jednog trakta B, takođe, dominira celokupnom siluetom kompleksa.

Konkurs je raspisan 1953. godine i pored Dobrovića učestvuju i: Josip Plečnik (učestvovao van konkurencije), Aljoša Žanko, Ratomir Bogojević i Rikard Marasović.

Nikola Dobrović je dobio Oktobarsku nagradu i Sedmojulsku nagradu za ovaj projekat 1962. godine (u vreme kada je zgrada B još uvek bila u izgradnji, a glavni projekat za paviljon još nije bio završen).

Izgradilo GP „Napred“ (tada Vojno građevinsko preduzeće „Napred“).

Komanda Vazduhoplovstva

Monumentalna građevina, koja je po svojim dimenzijama svojevremeno predstavljala najveći objekat u Zemunu, i danas je značajan segment prostorno-       -kulturnog jezgra grada. Predstavlja objekat stamene mase sa mirnim, naglašeno horizontalno potenciranim ritomovima koje su činili prozori i međuprozorske i potvkrovne ravne površine zidova. Koncipirana je kao blok-zgrada, četvorougaone osnove, sa unutrašnjim dvorištem, ali i kao deo veće urbanističke celine koju su činile zgrada Zemunske vojne komande, sa kojom je spojena prolazom, i kasarna u parku u neposrednoj blizini.

Izgradnja Palate komande vazduhoplovstva planirana je na mestu stare zgrade Vojne komande sa pomoćnim objektima iz 1738. godine, u Glavnoj ulici u Zemunu. Podizanje objekta bilo je pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra, pa je ispoštovana njegova želja da se delovi starog zdanja uklope u sastav nove zgrade. Sa pripremanjem terena počelo se 1934. godine, a radovi na novom objektu trajali su oko dve godine. Za godinu izgradnje uzima se 1935. Ipak, građevina je kompletno završena i postala operativna 1936. godine, preseljenjem Komande vazduhoplovstva iz Novog Sada.

Jedno je od tri najznačajnija ostvarenja istaknutog arhitekte Dragiše Brašovana (Vršac 1887 – Beograd 1965) izvedeno u maniru ekspresivnog shvatanja moderne arhitekture, sredinom treće decenije 20. veka.